|
|
autor: Dale Ratzlaff naslov originala: Do not nullfy the grace of God objavljeno u časopisu: Proclamation! prijevod na hrvatski: Goran Bosanac
NEMOJ PONIŠTITI BOŽJU MILOST
Dok sam radio priručnik za proučavanje za potrebe Phoenix Former Adventist Fellowship, susreo sam se dubljim značenjem teksta poslanice Galaćanima 2:21, koje mi se tad urezalo u pamćenje. Poučavanje volim početi postavljajući pitanja te sam stoga prvo sebi postavio niz pitanja koja sam planirao postaviti na proučavanju. Što sam postavljao više pitanja navedeni tekst je poprimao sve šire značenje. Tako sam i pokušavao pronaći odgovore u okvirima šireg konteksta te sam tako počeo uviđati ozbiljne posljedice koje nosi u sebi ovaj biblijski redak, a odnose se na one koji uporno nastavljaju tražiti poslušnost vjerskom zakonu, osobito starozavjetnom zakonu. "Ne želim poništiti Božju milost, jer ako pravednost dolazi kroz Zakon, tada je Krist nepotrebno umro." Gal. 2:21 Što to znači dokinuti Božju milost? Koliko je to ozbiljno ? Na koji način netko poništava Božju milost? Koje su posljedice? Nisam očekivao da će taj redak imati toliku težinu. Kada sam okončao puno, cjelovito, kontekstualno proučavanje shvatio sam težinu koju nosi taj redak.
Pozadina
Judaisti su govorili kršćanima u Galaciji kako Pavao propovijeda razvodnjeno evanđelje. Tvrdili su da Jeruzalemska crkva traži od kršćana da drže židovski Zakon. U suštini, rekli su, da Pavao uči "jeftinu milost" tako što ne traži od nežidovskih obraćenika na kršćanstvo da drže Zakon. Uz to spomenuti Židovi su prikazali Petra nasuprot Pavlu sugerirajući kako Pavao ustvari i nije pravio apostol te da Galaćenima nije iznio cjelovito evanđelje. Onakvo kakvo se uči u Jeruzalemu. U Gal. 1 - 2:11, Pavao dokazuje da: 1) on jeste pravi apostol 2) da su ga u Jeruzalemu priznali za apostola 3) da je njegovo evanđelje identično Petrovom i Ivanovom[i] Nadalje, u Gal.2:12-22, Pavao pokazuje da dok neki među židovskim kršćanima u Jeruzalemskoj crkvi zaista žele nametnuti Zakon i za nežidovske kršćane[ii], ustvari su takvi u potrebi da im se pojasni evanđelje, a ne da bi oni ispravljali Pavlovo evanđelje.
Pavao se suprotstavlja Petru
Pokušao sam zamisliti kako je to bilo značajna stvar da se Pavle javno suprotstavi Petru. Petar je hodao s Isusom oko tri i po godine te ga je Krist povjerio za vođu rane crkve[iii]. Petar je propovijedao na Pedesetnicu kada je Sveti Duh napunio i osnažio vjernike, a što je dovelo do krštenja 3 000 prisutnih Židova[iv]. Dalje, po Petrovoj i Ivanovoj službi Samarija je primila Duha Svetoga[v]. Još više od toga, anđeo je uputio Kornelija da pozove Petra i kada mu je Petar govorio jednostavno evanđelje: "kroz Njegovo ime, svako tko vjeruje u Njega, prima oprost grijeha", Duh Sveti je sišao na Kornelija i njegove koji su bili s njim. Ne samo da su te činjenice ulijevale strahopoštovanje, nego je i načelo svetih pisama da se brata prvo ukori u tajnosti, a ne javno[vi]. Moramo se zapitati zašto je Pavao odlučio javno ukoriti Petra. Odgovor je istovremeno lak i težak. Petar je živio dvolično. Neupitno da je Petar znao evanđelje, ali evo što se dogodilo: "Kad je Petar došao u Antiohiju, suprotstavio sam mu se u lice, jer je stajao osuđen. Prije dolaska nekih ljudi od Jakova, jeo je sa nežidovima, ali kad su ono došli, povukao se i držao po strani, radi straha od grupe obrezanika. Ostali Židovi su mu se pridružili u licemjerstvu što je dovelo do toga da je i Barnaba bio povučen k njima, radi njihovog pretvaranja." Gal. 2:11-13
Isti Petar koji je već jednom zanijekao Isusa[vii] oko sada je opet kompromitirao svoj vlastiti integritet, radi časti i ugleda. Ponašao se kao kameleon. U društvu nežidova držao se kao oni (znači bez obveze prema Zakonu koji je zabranjivao druženje s nežidovima), ali kada je grupa neobrezanih Židova došla pravio se kao da nije bio u društvu nežidova te ih se odrekao pred njihovim očima. Pretvarao se da živi po Zakonu koji je branio druženje sa nežidovima. (Dj 10:29, 11:3). Pavao se nije žurio protiviti se Petru. Piše da je tek kada je njegov drug u misiji među nežidovima i sam pao pod utjecaj Petra, morao reagirati. Uočite bit stvari: "Ali, kada sam vidio da ne idu pravo prema istini evanđelja, rekao sam Petru u nazočnosti svih: ako ti koji si Židov živiš kao nežidovi, a ne kao Židovi, zašto onda tjeraš nežidove da žive kao Židovi?" Gal. 2:14 Petar nije išao prema istini evanđelja. Događaj je nagnao Pavla da mu se suprotstavi javno. U sljedećih nekoliko redaka, Pavao pokazuje da su čak i Židovi koji sebe vide pravednima, drukčijima od nežidovskih grešnika[viii] – "opravdani vjerom u Krista, a ne djelima Zakona, jer se djelima Zakona niti jedno tijelo neće moći opravdati."[ix] Sljedeći reci su mi zaista utjecali na um: "Ali, ako smo time što tražimo biti opravdani u Kristu i mi sami također nađeni kao grešnici, je li tada Krist propovjednik grijeha? Neka to nikad ne bi bilo! Ako ponovno gradim ono što sam jednom uništio, pokazujem da sam grešnik." Gal. 2:17,18 Molim se i razmišljam o tim recima već duže vremena. Što je Pavao želio reći? Tada mi postalo potpuno jasno. Pavao je uništio cijeli sistem stjecanja pravednosti kroz poslušnost Zakonu.[x] Judaisti su govorili: "Da, vjeruj u Krista, ali također moraš držati i Zakon te se distancirati od nevjernika kako to Zakon zahtjeva." Na ovakav pogled prema evanđelju Pavao je odgovorio sljedeće: "Ako ponovno gradim ono što sam jednom uništio, pokazujem da sam bio prijestupnik." Gal. 2:18 Pavao je rekao da ako netko pokušava nadodati "pravednost po Zakonu" na "pravednost po vjeri" čini sebe prijestupnikom i čini Krista slugom grijeha. Kako? Prvo, takvi pokazuju da je "pravednost koja je od Boga"[xi], usađena u kršćanina u času kad povjeruje u Krista, nedovoljna za kršćanski život koji slijedi nakon toga. Drugo, judaisti svakako tvrde da vjera u Isusa nije dovoljna za Židove, mada možda i može biti dostatna za drugorazredne nežidove. To stvara dvije klase pravednosti. Židovsko – kršćanska pravednost jeste "pravednost po vjeri" plus "pravednost po Zakonu", što je po njihovom mišljenju bio povlašteni položaj. S druge strane, nežidovsku pravednost vidjeli su kao manje vrijednu[xii]. Judaisti su sa svojim hibridnim poimanjem pravednosti gledali s visoka na kršćane/nežidove te ih običavali nazivati "grješnici". Stoga je Pavao rekao da će takva vrsta teologije u stvari, učiniti od Krista "slugu grijeha". Ukoliko je Krist prihvatio nežidove zajedno s njihovom manje vrijednom pravednosti te ne držanjem Zakona, tada je postao onaj koji odobrava grijeh. Pavao žustro odgovara na takvo mišljenje: "Ni slučajno!", te nastavlja "Kroz Zakon ja sam umro Zakonu, da bi mogao živjeti Bogu." Gal. 2:19 U Grčkom riječ "zakon", kad se piše bez preciziranja određenog naziva i članka zakona, znači Zakon u cjelini. Pavao izjavljuje da je "kroz Zakon" on "umro Zakonu". Živjeti pod Zakonom rezultira gubitkom pouzdanja u Zakon i to iz dva razloga. Prvo, ne može se znati kada je poslušnost dovoljno dobra. Zašto? Jer nikad nije dovoljna! Drugo, postoje stvari koje traže pomirenje koje izlazi iz okvira koje obuhvaća Zakon. "Kroz Njega je svatko tko vjeruje oslobođen od svih stvari od kojih nije mogao biti oslobođen kroz Mojsijev zakon." Dj. 13:30 Pavao daje zaključak da su oni koji su postali vjernici potpuno slobodni od Zakona, jer je Krist ne samo jedini zamjenik već i jedini predstavnik: "Ja sam raspet s Kristom i više ne živim ja, već Krist živi u meni, i život koji sada živim u tijelu živim vjerom u Sina Božjega, koji me volio i predao sebe za mene." Gal. 2:20 Nakon ovog uvoda možemo prijeći na otkrivanje što to znači "poništiti Božju milost" .
Poništiti Božju milost
"Ja ne dokidam milosti Božje, jer ako pravednost dolazi kroz Zakon tad je Krist uzalud umro." Gal. 2:21
Na koji način netko poništava/dokida milost Božju? U kontekstu proučavanog teksta ima samo jedan odgovor: zahtijevajući držanje Zakona radi stjecanja pravednosti. "Pravednost po vjeri" koja je sama "pravednost Božja" ne može biti poboljšana bez obzira jeli razlog tome opravdavajuća ili posvećujuća pravednost. Koliko je to ozbiljno poništiti milost Božju tražeći držanje Zakona? U kontekstu poslanice Galaćanima nalazimo ove odgovore: - time se odriče Krista radi lažnog evanđelja[xiii] - tim se odvaja od Krista[xiv] - time se otpada od milosti[xv] - time se ponovno zapliće u okove[xvi] - time se sebe vraća pod prokletstvo Zakona[xvii] - tim se sebe ponovno porobljuje[xviii] - tim se sebe začarava [xix] - tim se sebe vraća u ropstvo[xx] Unutar konteksta ove poslanice ima tri područja držanja Zakona koje su Judaisti nametali: 1) obrezanje[xxi] 2) ne druženje sa nežidovima koji se ne drže zakona o čistom i nečistom[xxii] 3) držanje židovskih svetih dana
"Želite biti porobljeni iznova? Opslužujete dane /subote/ i mjesece /proslava tzv. novog mjeseca/ i praznike /godišnje festivale/ i godine /sedma subotnja godina/. Bojim se za vas, da nisam radio uzalud." Gal. 4:9-11 Može li to biti da zahtijevanje držanja subote zaista predstavlja nešto što "poništava Božju milost" ? Adventistički krštenički zavjet uključuje sljedeću izjavu: "Da li je tvoja namjera da silom prisutnog Krista držiš Njegov zakon (10 Zapovijedi), uključujući i četvrtu zapovijed, koja zahtjeva držanje sedmog dana u tjednu kao subote Gospodnje i spomenika na stvaranje?" Jasno je da je ovo zahtjev za držanjem Zakona, a što po Pavlu vjernika vraća pod Zakon s ciljem stjecanja dodatne pravednosti. Neki adventist će reći: "Ne! Zahtjev za držanjem subote nas ne spašava to je samo dokaz da smo spašeni. To je znak da smo zapečaćeni po Duhu Svetom." U svakom slučaju ne postoji tekst u Novom zavjetu koji bi podupirao takvu tvrdnju. Dokaz spasenja nije nešto što se može zahtijevati. Legalist može lažirati takav zahtjev kao što su to činili farizeji. Radije, pravi dokaz spasenja izvire iz novog života u Kristu[xxiii], i istinit je dokaz također manifestacija plodova Duha, a ne držanja subote[xxiv]. Dalje, kršćanin može biti pravedan pred Bogom makar su mu tek malo ili ništa razvijeni plodovi Duha[xxv]. U adventizmu držanje subote jeste radi mnogo razloga upravo dodatak pravednosti po vjeri, bez kojeg netko neće biti spašen. Adventisti uče da je držanje subote nužno radi prolaska na istražnom sudu. Uče da je držanje subote "pečat Božji" koji će ih spasiti od primanja "žiga zvijeri". Zapazite sljedeće izjave Ellen White: "Subota će biti velik test odanosti, jer je točka istine posebno kontroverzna. Kada dođe posljednji test na ljude, tada će linija razdvajanja biti povučena između onih koji služe Bogu i onih koji Mu ne služe." E.White, Velika Borba str. 605.
"Znak ili pečat Božji je otkriven u držanju sedmog dana subote, Gospodnjeg spomenika stvaranja ...Znak zvijeri je suprotan-držanje prvog dana u tjednu..." E.White, Svjedočanstva za crkvu, sv.8, str. 360.
"Bog zahtjeva da se njegov sveti dan drži jednako sveto kao što je to bilo u vrijeme Izraela. Zapovijed dana Židovima treba biti poštivana od svih kršćana kao Jahvina direktna zapovijed njima." E.White, Patrijarsi i proroci, str. 296.
Pažljivo čitanje navedenih citata jasno pokazuje da Ellen White stavlja kršćane pod Zakon o suboti iz Starog zavjeta. Niti jedan adventist ipak ne drži cijeli starozavjetni zakon[xxvi]. Nadalje, izvodi se zaključak da ako je držanje subote opisano kao "znak" ili "dokaz" autentičnog kršćanstva tad to isto držanje subote potkopava upravo takve tvrdnje i to iz dva razloga: prvo, svetkovatelji subote ne drže sve biblijske zakone o danima šabata, pa čak ni onako kako je to učila Ellen White[xxvii], te je time njihovo nesavršeno držanje subote samo dokaz da istu krše. Drugo, takav nazovi dokaz pomiče fokus sa Kristove savršene pravednosti prema nesavršenoj "pravednosti koja dolazi iz Zakona". Iz tih razloga Pavao koji je sam stekao "pravednost po Zakonu" istu zakonsku pravednost smatra za ništa i za "smeće", kada se usporedi s "Božjom pravednošću" koja dolazi po vjeri.[xxviii] Sličnost izopačenog evanđelja koje je bilo promovirao u Galaciji sa adventističkim evanđeljem, je šokantna. Moramo stoga, uočit punu težinu Pavlovog učenja. "Ne dokidam Božju milost, jer ako pravednost dolazi kroz Zakon, tada je Krist umro uzalud." Gal.2:21 "Ako bi vam, mi sami, ili anđeo s neba, propovijedao drugačije evanđelje od onog što smo vam propovijedali, neka je proklet. Ponavljam, bilo koji čovjek koji bi vam propovijedao evanđelje drugačije od onog koje ste primili neka je proklet." Gal.1:8,9 Ne poništavajte Božje milosti. Prihvatite pravednost koja je slobodno darovana od Isusa Krista. [i] vidi Gal. 2:1-9; Dj. 15:11 [ii] "Ali neki od sekte farizeja koji je vjerovao, ustane, i kaže: nužno je obrezati ih, i uputiti ih da drže Zakon Mojsijev." Dj. 15:5 [iii] Mt. 16:18; Iv. 21:15-17 [iv] Dj 2. [v] Dj.8:14-17. [vi] Mt. 18:15. [vii] Lk. 22:51-55. [viii] "poganski grešnici" je bio uobičajen naziv koji su koristili Židovi [ix] Gal.2:16 [x] Rim. 3:20,28; Rim.4:13; 10:4,5; Gal. 2:16;3:11,24;5:4; Fil 3:9 [xi] Rim.1:17; 3:5,21,22;10:3; 2 Kor. 5:21, Jak.1:20 [xii] Gal.2:15 [xiii] Gal.1:6 [xiv] Gal.5:4 [xv] Gal.5:4 [xvi] Gal.2:4 [xvii] Gal.3:10 [xviii] Gal.4:9 [xix] Gal.3:1 [xx] Gal.5 [xxi] Gal.5:2,3 [xxii] Gal.2:12; 1 Kor. 10:25-27; Mk. 7:14-23 [xxiii] Gal.2:20 [xxiv] Gal.5:16,22-26 [xxv] ako ne nije tako tada niti Petar ne bi bio pravi kršćanin kada je kompromitirao evanđelje kao što je opisano u Gal.2:11-22. Sjeti se Samarijanskih žena, lopova na križu, Korinćana i njihovih problema koju su nazvani istodobno "sveti u Kristu" [xxvi] usp. Subota u Kristu, str.71-74 listu mnogih subotnjih propisa [xxvii] za osobitu listu od E.White određenih subotnjih propisa vidu u knjigu Subota u Kristu, str. 388-392 [xxviii] Fil. 3:6-9 |